Ispovijest vodiča koji pokušava živjeti između dva svijeta
Ja sam većinu svojih najboljih razgovora u životu vodio u gojzericama ili na palubi jedrilice. Ljudi se otvore kad im je malo teško. Kad puše. Kad je uspon duži nego što su mislili. Kad shvate da “lagana tura” koju sam napisao na objavi znači lagana za nekoga tko vikendom ne leži.
Ljudi često misle da mi vodiči živimo san, planine, more, zalasci sunca, osmijesi.
I je, predivno je.
Moj posao izvana izgleda kao Instagram profil: izlazak sunca na vrhu, kava ispred doma, jedrilica u uvali, svi nasmijani, svi “živim svoj san”. A iza kulisa: spavanje u kombiju, računanje prognoze po treći put, prebacivanje rute jer je bura odlučila biti bura, plus diplomacija s klijentima koji su platili izlet i sad bi htjeli i vrijeme i kondiciju i Instagram.
Ali nitko ne vidi da između te dvije slike stoji tisuću odluka, odgovornost za tuđe živote, neprospavane noći i rečenica:
“Ali ja sam ovo platio…”
Da, jesi.
A ja sam preuzeo odgovornost da se svi vrate doma.
I kad između tvoje želje za vrhom i moje odluke o povratku mora netko pobijediti, pobjeđuje sigurnost. Uvijek.
Prava istina je ova: voditi ljude je predivno, ali troši. Ne zato što ljudi nisu dobri, jesu, najčešće su super, nego zato što mnogi dođu s potpuno nerealnom slikom što su planina i more.
Kako izgleda “nerealno očekivanje” u praksi
-
“Koliko još ima?” — pita osoba koja je u prijavi napisala “vrlo dobra kondicija”, a sad traži da joj planina oprosti zadnji uspon.
-
“Možemo li samo do vrha pa dolje helikopterom?” — ne, nismo u Disneyju.
-
“Mislio sam da jedrenje znači da se ne naginje.” — more se, nažalost, ne javlja meni po rasporedu.
-
“Pa nije baš tako izgledalo na slikama.” — na slikama nema vjetra od 25 čvorova i mokre kabanice.
I onda dolazimo do onog mog omiljenog: “Ali ja sam ovo platio.”
Jesi. I ja sam preuzeo odgovornost da se svi vrate doma. I kad je između tvoje želje za vrhom i moje odluke o povratku, pobjeđuje sigurnost. Uvijek! Vrh može čekati. Ti ne.
Planina nije kulisa, a more nije pozadina za selfije.
To su živi elementi, i kad ih poštuješ, oni ti uzvrate najviše.
Sezonski život vodiča
Ja praktički živim u ciklusima: zima – snijeg, veljača – edukacija, proljeće – ferrate, ljeto – jedrenje i kombinacije otoci + planinarenje, jesen – dugi izleti, BiH, Crna Gora, Dolomiti. I tako svake godine. Svi vide samo “idem na izlet”, a rijetko tko vidi da ja između izleta i izleta zapravo stalno radim: pišem objave, odgovaram na poruke, radim planove, slažem ljude u aute, provjeravam opremu, mijenjam rutu zbog vremena, pazim na pravila, na licence, na fakture… i onda još budem vedar na startu.
Znaš ono kad dođeš na parking i vodič kaže: “Bok ekipa!” i svi su: “U, on je super raspoložen!” to je to. To je što vi vidite.
Ono što ne vidite je da sam možda spavao 3 sata jer sam do ponoći slagao popis i do 2 ujutro gledao hoće li fronta udarit prije podne ili poslije.
I onda sezona stane. I ne znaš što bi sam sa sobom. Tijelo naviklo da je svaki vikend “idemo”, a odjednom nema grupe koja te diže. I tad shvatiš da ti planina i more služe i kao pogon i kao izgovor. Dok vodiš, nemaš vremena misliti. Kad staneš, moraš misliti. I tu dolaze oni tihi dani.
Zašto vodiči ponekad “puknu”
Nije zato što je posao loš. Posao je dobar.
Nego zato što:
-
stalno si u visokoj odgovornosti,
-
stalno mijenjaš ekipe (nemaš stalno pleme oko sebe),
-
stalno si “on” ne možeš biti mrzovoljan kad si lice izleta,
-
a privatni život se ne vodi sam.
I onda dođeš doma i nitko te ne pita: “A tko je danas tebe vodio?”
Vodič nije animator.
Vodič je čovjek koji spaja prirodu, ljude i zdrav razum.
Dodatna posebnost: jedrenje
Planina ti je jasna: kiša, snijeg, magla.
More je posebna kategorija jer ljudi misle da je jedrenje, ljetovanje.
Na jedrilici nema:
-
suhe kupaonice,
-
beskonačne struje,
-
hotelskog doručka,
-
i nema “ja ne bih danas ništa radio”.
Ako puše, svi nešto rade. Ako ne puše, netko vozi. Ako dolazi nevera, svi smo tim. A onda ti dođe netko tko očekuje all inclusive, a dobije real inclusive: valove, konope i jedra. I naravno da se razočara, ne zato što je izlet loš, nego zato što je došao s tuđim snom u glavi.
Što ja zapravo želim od svojih ljudi
Ne da budu najjači.
Ne da trče uzbrdo.
Ne da sve znaju.
Nego da budu realni.
Da kažu: “Igore, nisam u formi, uzmi to u obzir.”
Da shvate da “lagano” u planinarskom rječniku nije isto što i “lagano” u kafiću.
Da prihvate da nekad vodič kaže: “Danas ne idemo gore” i da je to vrhunska odluka, ne propuštanje.
Da cijene to da ja ne vodim samo njih, nego i ostalih 10 u grupi, i da svima mora biti sigurno i dobro.
I da, nekad se i mi umorimo.
Ali kad vidiš osmijeh nekoga tko je mislio da ne može, sve opet ima smisla.
A ja?
Ja ću i dalje organizirati ture, i dalje slagati jedrenja, i dalje voditi po BiH i Durmitoru i Triglavu i po našim otocima. I dalje ću tražiti onu ekipu koja zna reći “fala” i onu ekipu koja zna da je vodič živ čovjek, a ne planinarski chatbot koji nosi ruksak i prognozu.
Jer vođenje jest dio mog identiteta. Ali više neću glumiti da je uvijek lako. Nije. Nekad se umorim. Nekad mi se ne da. Nekad bih radije ostao doma i pekao povrće (lažem ne pečem povrće, ali kužiš me).
I to je ok.
