Refleksija jednog vodiča o ego-tranziciji s društvenih mreža na visokogorske rute
U posljednjih nekoliko godina, svjedočimo pravoj eksploziji interesa za planinarenje, što me kao vodiča Saveza gorskih vodiča Hrvatske i člana UIMLA neizmjerno veseli. Planine su postale dostupnije, oprema lakša, informacije pristupačne. Ali s rastom popularnosti došla je i nova pošast.
Sve češće u visokogorskom svijetu, pa i na turama koje osobno vodim, pojavljuju se pojedinci koji žele „čekirati“ vrhove, poznate četiritisućnjake, popularne alpske klasike, ferrate koje dobro izgledaju na fotkama, ne zato što ih razumiju, poštuju ili vole, nego zato što žele dokaz. Dokaz da su vrijedni, da su hrabri, da su „bili tamo“. I što je najopasnije, često bez realne procjene vlastite spremnosti.
Psihologija iza imperativa da se „mora popeti“
Ako pogledamo ovo ponašanje iz psihološke perspektive, možemo govoriti o fenomenu eksternalne motivacije, kada činimo nešto zbog vanjskih nagrada, priznanja ili statusa, a ne zbog unutarnje potrebe ili ljubavi prema aktivnosti.
Takva motivacija je krhka i nesigurna. Kad postane teško, ne motivira vas više vizija vrha, nego strah od poraza. Ne želite razočarati sliku koju ste stvorili o sebi. Ali planina ne mari za našu sliku o sebi. Ona traži pažnju, pripremu i poniznost.
S druge strane, vodič u tom trenutku mora donositi odluke koje nisu marketinški atraktivne: vratiti grupu, prekinuti uspon, izolirati problem. I uvijek se postavlja isto pitanje: zašto jedan član određuje sudbinu cijele grupe?
Odgovor je jednostavan, sigurnost nije demokracija, to je odgovornost. A vodič nije trener koji navija s ruba terena, on je s grupom u toj planini, u toj stijeni, u toj oluji.
Zašto vodič nikad ne stavlja grupu ispred pojedinca
Postoji zlatno pravilo u vodičkom poslu koje rijetko tko razumije dok se ne nađe u stvarnoj situaciji:
Zbog jednog se često vraća cijela grupa.
I ne, to nije slabost, to je profesionalnost.
Ako je netko iscrpljen, dehidriran, nesiguran ili u šoku, taj pojedinac nije „smetnja“. On je centar našeg fokusa. Jer kad ostaneš sam s takvim članom, bez podrške grupe, bez drugog vodiča, daleko od civilizacije, onda više nije važno tko je koliko platio. Bitno je tko će živ doći natrag.
I tu dolazimo do ključne razlike između komercijalnog turizma i profesionalnog visokogorskog vođenja. Cilj više nije da se nešto dostavi, već da svi budu sigurni. A to, nažalost, sve teže razumiju oni koji su navikli da se sve može kupiti, naručiti, ubrzati, ubrati.
Visokogorje nije mjesto za ego
Na svakom usponu koji vodim, trudim se osvijestiti grupi da je vrh samo točka na kraju jednog dugog procesa. Da uspon nije samo visina u metrima, već i mjeseci priprema, dani aklimatizacije, sati kretanja u derezama i s kacigom, noći u domovima bez luksuza, hodanje po ledenjacima i donošenje odluka u stvarnom vremenu.
Planinarski dom nije hotel.
Strmi kuloari nisu pozornica za selfie.
I planina, nikad nije samo kulisa za dobru fotografiju.
I da je pravi uspjeh često znati kad stati, a ne kad stisnuti zube.
Jer poniznost pred planinom ne znači slabost. Ona znači snagu karaktera. I zato svaki put kad vratim grupu jer je netko imao virozu, loš dan ili strah, ja ne osjećam poraz, osjećam profesionalnu odgovornost i ljudsku empatiju.
Zaključno: vodički standardi ne podnose ego, podnose teret odgovornosti
Planine će uvijek biti tu. Mogu pričekati i vašu spremnost i vašu zrelost i vaš motiv koji ne dolazi iz ega nego iz znatiželje i ljubavi. Ali vodič nema luksuz čekanja kad donosi odluke.
I zato ne gledajte vodiče kao prepreku vašem cilju. Gledajte ih kao ljude koji svojom stručnošću, iskustvom i etikom čuvaju ono najvrjednije, vaš život.
Vodički epilog: nije poanta samo doći do vrha, nego i do ponedjeljka
Iz svog osobnog iskustva kao planinski vodič, s godinama sam došao do jednostavnog, ali temeljno važnog zaključka:
Moj zadatak nije dovesti vas na vrh. Moj zadatak je dovesti vas natrag, žive, zdrave i spremne za posao u ponedjeljak.
Za obitelj, za djecu, za život, za sve ono što planina ne vidi, ali čuva.
Zato kod nas u Planu A nikada nećete doći u situaciju da se skupina stavlja ispred pojedinca. Da, pojedinac je ključan i najslabija karika određuje tempo, smjer i odluke. Ako to nekome ne odgovara u redu. Ali neka to traži negdje drugdje.
Kod nas se ne ostvaruju osobni rekordi preko tuđih leđa.
Kod nas se ne “gazi” preko slabijih.
Kod nas se ne jure vrhovi pod svaku cijenu.
Ako netko želi ostvariti vlastite ambicije kroz vođenje koje mi radimo, slobodno, iskreno i bez ljutnje neka potraži neku drugu organizaciju. Kod nas to neće proći. I to kažem mirne savjesti i pune odgovornosti.
Jer nama vrh nije imperativ.
Imperativ je vratiti se natrag!