Vrh nije cilj: osam dana vođenja ekspedicije Monte Rosa i Mont Blanc

Krajem srpnja i početkom kolovoza 2026. proveo sam osam dana vodeći grupu na dva vrhunca alpskog gorja, Monte Rosu i Mont Blanc.

Kada mi ljudi kasnije postavljaju pitanje kakva je to bila ekspedicija, često očekuju priču o vrhu. O trenutku na 4.810 metara. Ali ono što meni ostaje u sjećanju nije taj trenutak. Ostaje mi niz odluka koje smo donijeli prije njega, poslije njega i u jednom slučaju, umjesto njega.

Imali smo detaljan osmodnevni plan. Na nekoliko mjesta smo ga promijenili. Ne zato što nešto nije funkcioniralo, nego zato što je planina otvorila bolju mogućnost ili je sigurnost tražila drugačiju odluku. To je u konačnici i suština posla planinskog vodiča. Plan je početna ideja. Ono što se stvarno dogodi određuju vrijeme, stanje ledenjaka, kondicija ljudi i procjena koju vodič donosi svaki dan iznova.

Prvi susret s visinom

Put je počeo u Zagrebu, a završio u Alagni, na talijanskoj strani Monte Rose. Žičarama smo se popeli do Punta Indrena, na približno 3.275 metara i odande nastavili pješice do Rifugio Gnifetti, na oko 3.647 metara. Iz dolinske nadmorske visine tijekom jednog dana dolazimo spavati na više od 3.600 metara i tijelo tu promjenu osjeti odmah.

Prvu večer i noć provodim promatrajući grupu, a ne planinu. Tempo kojim se netko kreće, kvalitetu daha, apetit za večerom, količinu popijene tekućine, kvalitetu sna, raspoloženje ujutro. To nisu dramatični znakovi, to su sitnice iz kojih vodič gradi sliku o tome kako se pojedini organizam nosi s visinom. Ta prva noć na 3.647 metara nije test izdržljivosti. Ona je prvi izvor informacija za sve odluke koje slijede.

Plan je bio nekoliko četiritisućnjaka, planina nam je ponudila Margheritu

Program je drugog dana predviđao kružnu aklimatizacijsku turu prema Balmenhornu na 4.167 metara, Vincent Pyramidu na 4.215 metara i Punta Giordani na 4.046 metara. Jutro je međutim pokazalo izuzetno stabilne uvjete. Vedrina, dobra vidljivost, gotovo bez vjetra. Procijenili smo tempo grupe i vremensku situaciju te odlučili promijeniti smjer. Umjesto nekoliko nižih vrhova krenuli smo prema Punta Gnifetti i Capanna Regina Margherita, na 4.554 metra, najvišem planinarskom domu u Europi.

Ta odluka nije donesena zbog dodatnog broja na popisu vrhova. Donesena je zato što nam je dobar vremenski prozor omogućio kvalitetniju aklimatizaciju prije Mont Blanca. Princip je jednostavan i dobro poznat u visokogorstvu: popni se visoko, spusti se i odmori niže. Boravak i fizički rad na 4.500 metara, nakon čega slijedi ponovni silazak, tijelu daje snažan poticaj za prilagodbu bez rizika dugotrajnog izlaganja ekstremnoj visini.

Uspon je vodio preko ledenjaka koji je jasno pokazivao posljedice dugog toplog razdoblja. Snijega je bilo manje nego što bih očekivao za to doba sezone, a struktura ledenjaka bila je izraženija. Visoke temperature tijekom ljeta 2026. ubrzavale su promjene na visokogorskim rutama diljem Alpa i to se vidjelo i ovdje. Uvjeti nisu bili idealni, ali su bili prohodni uz dodatnu pažnju.

Na Margheriti se ništa ne radi brzo. Sjeli smo, odmorili se i nekoliko minuta jednostavno bili tamo, s ljudima koje sam promatrao kako se prilagođavaju visini. Nakon toga povratak preko ledenjaka do Gnifettija i još jedna noć na približno 3.650 metara.

Silazak u dolinu nije gubitak

Treći dan smo se spustili preko Punta Indrena do Staffala i prebacili u Francusku, u područje Chamonixa, gdje smo prenoćili nisko u dolini. Nekome se to može učiniti neobičnim. Dan ranije smo bili na 4.554 metra, a te noći ponovno spavamo blizu razine mora.

To je namjerni dio strategije, a ne kompromis. San, prehrana, hidracija i oporavak nakon izlaganja velikoj nadmorskoj visini jednako su važan dio pripreme kao i sam uspon. Mont Blanc za mene nije počeo onog jutra kada smo krenuli prema vrhu. Mont Blanc je počeo nekoliko dana ranije, na Monte Rosi.

Tête Rousse: mir prije ozbiljnog dijela planine

Sljedeće jutro smo krenuli prema normalnoj francuskoj ruti. Preko Bellevuea i tramvaja Tramway du Mont Blanc stigli smo do Nid d’Aiglea, na približno 2.370 do 2.400 metara, odakle je oko tri sata relativno ugodnog pristupa vodilo do Refuge de Tête Rousse, na 3.167 metara.

Do te točke ruta zadržava karakter nezahtjevne planinarske ture. Iznad nas se, međutim, nalazi Aiguille du Goûter i dio staze koji potpuno mijenja prirodu uspona: Grand Couloir. Do Tête Roussea čovjek još može imati dojam da ne ide na vrlo visoku planinarsku turu. Iznad njega počinje ozbiljno alpinističko okruženje.

Grand Couloir: mjesto gdje planina postavlja pravila

Sljedeći dan smo krenuli prema Goûteru, a prvo je trebalo prijeći Grand Couloir. Tehnička težina samog prelaska nije razlog zašto je ovaj dio poznat po cijelim Alpama. Problem je objektivna opasnost od padajućeg kamenja. Kamen kreće visoko iznad penjača, ubrzava kroz uski žlijeb, raspada se i odbija od stijena, a kod većih odrona fragmenti mogu zahvatiti i područja pristupa.

Ne postoji tehnika ni trenutak koji tu opasnost potpuno uklanja. Vodič može birati vrijeme prolaska, promatrati aktivnost kuloara, organizirati grupu, skratiti vrijeme izloženosti, održavati disciplinu kretanja i kada procijeni da je rizik neprihvatljiv, odustati. Ono što vodič ne može jest kontrolirati planinu. To je vjerojatno najvažnija rečenica cijele ove priče.

Nakon prelaska slijedi dugačak i strmiji uspon po stjenovitom terenu Aiguille du Goûtera do Refuge du Goûter, na oko 3.815 metara. Visina, kaciga, ruksak na leđima, stijena pod nogama i koncentracija koja se ne smije izgubiti počinju uzimati svoj danak nakon nekoliko prethodnih dana na visini. Dolazak u Goûter nije cilj. Tamo se jede, pije, priprema oprema i pokušava nekoliko sati spavati, jer noću slijedi ono zbog čega smo krenuli.

Dva sata ujutro

Krećemo iz Goûtera oko dva sata ujutro. Čeone lampe, dereze, cepini, navez. Mrak i vrlo malo razgovora. Ritam derezama po tvrdom snijegu, svjetla drugih naveza u daljini, hladnoća i svijest da iznad 4.000 metara svaki nepotreban pokret troši dragocjenu energiju. To nije scena za dramatiziranje, to je jednostavno kako izgleda noćni uspon na ovoj visini.

Ruta vodi preko Dôme du Goûtera, zatim Vallota na približno 4.360 metara i dalje prema grebenu Bosses. Toga dana vrijeme nam je bilo naklonjeno, vedro i bez ozbiljnog vjetra, s izvanrednim vremenskim prozorom. Ali dobro vrijeme za penjača tog jutra nije značilo i dobre dugoročne uvjete za planinu. Dugotrajna toplina istovremeno je značila intenzivno topljenje i degradaciju snijega, leda i zaleđenog materijala diljem masiva. Tog jutra su nam uvjeti dopustili nastavak, korak po korak, sve do vrha.

Vrh

Ne želim reći da smo osvojili Mont Blanc. Planina nije nešto što se osvaja. Dobili smo nekoliko sati dobrih uvjeta i priliku da stanemo na njezin vrh. Kao vodič, u tom trenutku ne gledam samo fotografiju. Gledam ljude koje sam danima pripremao i promatrao kako dolaze do cilja koji su mjesecima nosili u glavi.

Iza tog trenutka stoje mjeseci pripreme, aklimatizacija na Monte Rosi, Margherita, noći na 3.600 i 3.800 metara, tisuće koraka, disciplina, međusobno povjerenje i energija raspoređena na temelju odluka donesenih nekoliko dana ranije. Ali jedna vodička istina ostaje važnija od svega: dolazak na vrh nije završetak ture. Tek smo na pola puta. Treba se sigurno vratiti.

Odluka koja mi je bila važnija od samog vrha

Nakon vrha spustili smo se istim terenom natrag u Goûter, gdje smo ponovno prenoćili. Umor je sada bio drugačiji jer je cilj bio ostvaren, a upravo je tada koncentracija najosjetljivija na pad.

Prema izvornom planu sljedeće jutro trebali smo relativno uobičajeno krenuti prema Tête Rousseu. No stanje Grand Couloira tijekom tog ljeta nije nam ulijevalo dovoljno povjerenja za uobičajeno vrijeme prolaska. Odlučili smo krenuti već oko tri sata u noći, kako bismo kuloaru pristupili u najhladnijem dijelu jutra, blizu svitanja, kada je materijal na padinama najstabilniji.

Ta odluka nam nije donijela dodatni vrh niti bolju fotografiju. Nitko nam zbog nje neće čestitati. Ali upravo su takve odluke, nevidljive svima osim grupi, velik dio posla planinskog vodiča.

Pet sati ujutro

Oko pet sati ujutro počeli su veliki odroni kamenja u kuloaru, dovoljno snažni da su fragmenti prštali i prema stazi kojom smo se kretali. Situacija je bila ozbiljna, a pitanje jednostavno: kako proći dolje. Odgovor nije bio brzina, nego koncentracija, promatranje i strpljenje. U visokim planinama najbolja odluka je ponekad ne napraviti ništa nekoliko minuta i ne forsirati prolaz samo zato što raspored kaže da je vrijeme za silazak.

Aktivnost se nakon nekog vremena smirila, procijenili smo situaciju i prošli Grand Couloir bez problema. Planina ti ponekad u nekoliko minuta vrlo jasno pokaže razliku između rasporeda i odluke.

Potvrda deset dana kasnije

Alpe su tijekom ljeta 2026. bile izložene dugotrajnim visokim temperaturama. La Chamoniarde, savojska služba za prevenciju i pomoć u planinama, upozoravala je već tijekom lipnja na izrazito pogoršanje visokogorskih uvjeta i posljedice vrućine na visoke terene. Srpanj je u ovom dijelu Francuske bio ekstremno topao i suh, a takvi uvjeti imaju izravan i dobro dokumentiran učinak na visokogorsko okruženje: ubrzano topljenje snijega i leda, otvaranje pukotina, slabljenje snježnih mostova i povećanu nestabilnost kamenog materijala koji više ne drži smrznuta veza.

Jedanaestog kolovoza 2026., samo desetak dana nakon što smo mi prošli tom rutom, gradonačelnik Saint-Gervaisa Jean-Marc Peillex je zbog vrlo visokog rizika od odrona u Goûter kuloaru odlukom službeno zatvorio Refuge de Tête Rousse i Refuge du Goûter. Vodičke tvrtke iz Saint-Gervaisa i Chamonixa istovremeno su suspendirale svoje ture na normalnu rutu Mont Blanca.

Ne želim reći da to dokazuje kako smo bili u smrtnoj opasnosti. Takav zaključak bio bi senzacionalistički i stručno neodgovoran. Ono što taj podatak zaista pokazuje jest koliko su se brzo uvjeti tog ljeta mijenjali i koliko je bilo važno svakodnevno procjenjivati stanje planine, umjesto oslanjati se isključivo na plan napravljen mjesecima ranije.

Povratak i mali luksuz

Nakon prelaska kuloara relativno rano smo stigli do Tête Roussea. Prema rezervaciji trebali smo ondje još jednom prenoćiti, ali za to više nije bilo razloga. Otkazali smo noćenje, spustili se prema Nid d’Aigleu i vratili u dolinu. Nakon dana provedenih u domovima, derezama, užetu, snijegu i kamenu, običan tuš i krevet u blizini Chamonixa postaju mali luksuz koji se, iskreno, teško opisuje riječima nekome tko to nije proživio. Sljedeći dan smo bili u Zagrebu.

Zašto ovo radim

Ova ekspedicija me ponovno podsjetila zašto volim voditi ljude u visoke planine. Vrh je važan, naravno da jest. Ljudi zbog njega mjesecima treniraju, kupuju opremu, uzimaju godišnji odmor i sanjaju trenutak kada će stajati gore. Ali moj posao vodiča nije samo dovesti ih na vrh. Moj posao je pokušati ih vratiti s njega.

Zato su neke od najboljih odluka cijelog putovanja bile upravo one koje nitko neće vidjeti na fotografijama. Otići na Margheritu jer su uvjeti i stanje grupe to omogućavali. Spustiti se nakon toga niže i dati organizmu vrijeme za oporavak. Promijeniti vrijeme polaska iz Goûtera. Čekati kada Grand Couloir pokaže svoju snagu, pa tek onda nastaviti.

O tome sam nedavno slušao i Stipu Božića, u jednom razgovoru o njegovoj karijeri. Rekao je da je u nekoliko navrata mogao voditi imućnije klijente na velike vrhove, ali da je od toga odustao. Njegovo iskustvo bilo je da onaj tko plati skup uspon lako počne misliti da je time kupio i sam vrh, pa preuzima odlučivanje bez obzira na vodičevo iskustvo. Božić je to opisao slikovito: kad on misli da treba lijevo, klijent koji je platio misli da treba desno. Zato se, kaže, davno toga i odrekao.

Prepoznajem taj osjećaj. Novac koji netko uloži u ekspediciju kupuje let, opremu, vodiča i priliku. Ne kupuje pravo da vodičeva procjena postane manje važna od nečijeg rasporeda ili očekivanja. Onog trenutka kada klijent, umjesto vodiča, počne odlučivati kada se ide gore, a kada se stane, ta ekspedicija je izgubila jedinu stvar koja je zapravo štiti.

Vrhovi ostanu na fotografijama. Meni kao vodiču puno duže ostanu odluke koje smo donijeli putem. Na velikoj planini nije najveći uspjeh samo doći gore. Najveći uspjeh je vratiti cijelu ekipu dolje.

Vrh je fotografija. Povratak je posao.

Izvori

• La Chamoniarde, Société de Prévention et de Secours en Montagne, upozorenja o visokogorskim uvjetima i utjecaju toplinskog vala tijekom lipnja i srpnja 2026.
• Commune de Saint-Gervais Mont Blanc, službena obavijest o zatvaranju Refuge de Tête Rousse i Refuge du Goûter od 11. kolovoza 2026. (arrêté municipal ARR2026_014 SECU)
• FFCAM, službena stranica normalne rute Mont Blanca (montblanc.ffcam.fr)
• Medijski izvještaji o zatvaranju skloništa i upozorenju na “smrtonosnu opasnost” od odrona u Goûter kuloaru zbog suše i visokih temperatura